Bečlija Bečanin -lija -anin
Mađarski gulaš

HRVATSKI JEZIK
Hrvatski jezik i južnoslavenski jezici
Hrvatski jezik pripada skupini južnoslavenskih jezika. Hrvatskim se jezikom služe Hrvati u svojim zajednicama. Na prostoru između Soče i Jadranskoga mora na zapadu te Crnoga mora na istoku nastalo je nekoliko dobro definiranih područja (area) kulturne, političke, gospodarske itd. konvergencije oko pojedinih centripetalnih središta (Ljubljana, Zagreb, Sarajevo, Beograd, Podgorica, Skopje, Sofija), koja odgovaraju teritorijima različitih južnoslavenskih naroda i jezika (slovenskoga, hrvatskoga, bošnjačkoga, srpskoga, crnogorskoga, makedonskoga, bugarskoga), a njihova je homogenost također, među ostalim, poduprta kolektivnom sviješću zajednica o kojima je ovdje riječ. Dok su granice među srodnim skupinama mjesnih govora obično blage i ne uvijek izrazite, prostori standardnih jezika u načelu se, osim kada je riječ o jezicima nacionalnih manjina, jasno ocrtavaju. Slovenski, makedonski i bugarski standardni jezik izgrađeni su svaki na svojoj vlastitoj dijalekatnoj osnovici, a hrvatski, bošnjački i srpski standardni jezik, zapravo i crnogorski, imaju iz raznih razloga, odabranu prema posebnim vlastitim različitim razlozima i u razna doba, novoštokavsku dijalekatnu osnovicu s određenim povijesno-dijalektološkim razlikama kojih su govornici uglavnom svjesni. Razlika u civilizacijskoj nadgradnji standarda među njima je često veća nego među standardnim jezicima sa samo srodnim dijalekatnim osnovicama.
Granica između hrvatskoga i slovenskoga nastala je duž jedne od najstarijih i najpostojanijih etničkih i političkih granica u Europi. Granica između hrvatskoga i madžarskoga duž rijeka Mure i Drave također je stara i u jezičnom pogledu vrlo jasna, bez obzira na to što stanovnika madžarskoga jezika i danas ima i na teritoriju Hrvatske i što brojna hrvatska jezična manjina živi na području Madžarske. Naprotiv, granica između hrvatskoga i srpskoga – koja se nerijetko dovodi u pitanje – nastala je uzduž crte koja je od god. 395. dijelila Zapadno Rimsko Carstvo od Istočnoga Rimskoga Carstva (crta Beograd - Kotor, koja ide približno usporedno s tokom rijeke Drine) te, od srednjega vijeka dijeli različite hrvatske i bosanske formacije na jednoj strani od crnogorskih i srpskih na drugoj. Zbog niza masovnih premještanja stanovništva prema sjeverozapadu, kao posljedice osmanlijskih nadiranja, ta je granica tijekom vremena postala prilično neodređena.
Hrvatska narječja
Hrvatski jezik poznaje tri skupine dijalekata ili tri narječja koja se označuju prema obliku upitne zamjenice koja znači lat. quid, franc. quoi, njem. was. Čakavsko narječje (upitna zamjenica ča) zahvaća krajnji zapad i sjeverozapad hrvatskoga jezičnog prostora: Istru, dio Hrvatskoga primorja, Like i Pokupja, jadranske otoke od Visa, Lastova i Korčule prema sjeverozapadu te zapadni dio poluotoka Pelješca, jadransku obalu od okolice Zadra danas do okolice Splita, a u prošlosti i južnije. Čakavski predstavlja periferan i arhaičan jezični tip, a na tom se narječju najranije razvila pismenost i književnost na hrvatskom jeziku. Kajkavsko narječje (upitna zamjenica kaj) na sjeverozapadu hrvatskoga nacionalnog prostora, uglavnom u zagrebačkoj regiji, pokazuje neke sličnosti sa slovenskim. Štokavsko narječje (upitna zamjenica što) u Slavoniji, u južnoj Dalmaciji te u zaleđu središnje i sjeverne Dalmacije, u Lici, na Kordunu i Banovini te u Bosni i Hercegovini, poznaje tri osnovna varijeteta koja se nazivaju prema odgovarajućim realizacijama samoglasnika jat (ě) iz praslavenskoga: jekavski (pisano svijet, riječ, mjesto, vjera), ikavski (svit, rič, misto, vira) i ekavski (svet, reč, mesto, vera). Treba istaknuti da, tradicionalno, čakavskim i kajkavskim govore isključivo Hrvati, da ikavskim štokavskim govore samo Hrvati i dio muslimana (danas Bošnjaka) u Bosni i Hercegovini (uz sasvim neznatan broj sekundarno ikavskih Srba), a da ijekavski štokavski govori dio Hrvata osobito na jugu hrvatskoga jezičnog prostora i u sjevernoj i sjeveroistočnoj Bosni te sporadično na ostalim dijelovima štokavskoga prostora, zatim dio Bošnjaka, Crnogorci te Srbi uglavnom izvan teritorija Republike Srbije, dok ekavski štokavski, uz iznimku priličnoga broja Hrvata štokavaca na sjevernoj i istočnoj periferiji, govore gotovo isključivo Srbi. Valja istaknuti da izvorno Hrvati ne govore torlačkim narječjem, koje je tipično jugoistočno srpsko, a neke brojčano slabe hrvatske katoličke jezične enklave u Rumunjskoj te u nekoliko sela na Kosovu (danas u znatnu postotku u Hrvatskoj, donekle i u Bugarskoj) očito su naknadno prihvatile torlački govorni tip od okolnoga srpskog stanovništva jugozapadne Rumunjske odnosno Kosova.
Čak i onda kada su stilizirani na bliskim novoštokavskim osnovama, standardni jezici pojedinih južnoslavenskih naroda oblikovali su se u različitom i kulturnom, i književnom, i jezičnom (dijalekatnom) okružju.
Povijest hrvatskoga književnog jezika
Početci i kontekst
Nakon evangelizacije (koja je bila dovršena više ili manje u VIII. i IX. stoljeću) Hrvati su prihvatili latinski kao pisani jezik i jezik institucija. Malo po malo latinski će, kao i drugdje u katoličkoj Europi, postati i jedan od književnih jezika Hrvata na kojem će oni, od srednjega vijeka do XIX. st., proizvesti znatan broj književnih i znanstvenih djela. Hrvati će biti posljednji europski narod koji će napustiti uporabu latinskoga kao službenog jezika države (1847.). Međutim, oni se u srednjem vijeku služe još jednim književnim jezikom, starocrkvenoslavenskim. Najstariji su sačuvani tekstovi na tom jeziku iz XI. stoljeća, ali povijesna vrela svjedoče da su se Hrvati njime služili u X., a vjerojatno i u IX. stoljeću. Na tom su jeziku ostvarivani tekstovi različite namjene, najčešće liturgijski.
Crkvenoslavenski se na hrvatskom tlu bilježio glagoljicom i upravo na hrvatskim tekstovima XI. i XII. stoljeća možemo pratiti prijelaz tzv. oble u tzv. uglatu glagoljicu na kojoj će se potom razviti bogata i funkcionalno raznolika hrvatska glagoljična tradicija. Prijelaznim tipom glagoljice i hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom ostvarena je i Bašćanska ploča, kameni spomenik napisan oko godine 1100. Taj tekst, koji se sačuvao u Jurandvoru na otoku Krku, tradicionalno se drži početkom hrvatske pismenosti iako od njega ima starijih glagoljičnih epigrafa (Plominski natpis, Valunska ploča, Krčki natpis) koji su, međutim, tekstovno primjetno siromašniji. Hrvati su bili jedini katolički narod u Europi koji je, od papa, izrijekom ili prešutno, dobio pravo u bogoslužju upotrebljavati svoj jezik i svoje vlastito pismo.
U tekstove pisane crkvenoslavenskim jezikom počele su ulaziti značajke hrvatskih idioma, uglavnom na glasovnoj razini, pa se razvila hrvatska redakcija toga jezika, kojom su pisani, najčešće, liturgijski tekstovi. S druge strane, u beletrističkim je tekstovima došlo do znatnijega ulaska prvo čakavskih pa kajkavskih značajki na svim jezičnim razinama i njihova miješanja sa crkvenoslavenskima: bio je to pokušaj oblikovanja šire prihvatljivoga književnojezičnoga idioma koji se u XV. stoljeću počeo širiti funkcionalno i teritorijalno, ali su već u XVI. stoljeću prevladale drukčije koncepcije oblikovanja hrvatskoga književnoga jezika. Pravni glagoljični tekstovi pisani su pretežito hrvatskim jezikom s više ili manje crkvenoslavenskih značajki. U tekstovima koji nisu imali izrazito bogoslužni karakter, u XIV. i XV. stoljeću počeo se razvijati pisani (književni) oblik čakavskoga.
U Dalmaciji i Dubrovniku, te u Bosni i Slavoniji (od XII. stoljeća) tekstovi na pučkom jeziku bilježili su se s pomoću posebnoga oblika ćirilice koja se nazivala bosančica, a u spomenicima i arvacko pismo i slično. Već od XIV. stoljeća počinju se za bilježenje hrvatskih tekstova upotrebljavati i latinska slova, a njihova će uporaba s vremenom prevladati nad drugim tipovima pisama. Hrvati su, dakle, upotrebljavali tri jezika (latinski, crkvenoslavenski hrvatske redakcije i hrvatski) i tri pisma (glagoljicu, ćirilicu i latinicu). Prvi tekstovi ostvareni hrvatskim jezikom i latiničkim pismom potječu iz XIV. stoljeća, a u XV. i pogotovu u XVI. stoljeću na njemu će se razviti respektabilna književnost. Po tropismenosti i trojezičnosti svoje pisane i književne tradicije Hrvati se razlikuju od svih drugih ne samo južnoslavenskih nego i europskih naroda.
Novi vijek
U XV. i XVI. stoljeću razvija se također i književni oblik štokavskoga (već od kraja XV. stoljeća u Dubrovniku, u XVII. stoljeću u Bosni i u Slavoniji), a potkraj XVI. i početkom XVII. stoljeća nastao je također i književni jezik s kajkavskom osnovicom. U hrvatskim krajevima pod mletačkom vladavinom mnogi Hrvati, uz hrvatski i latinski, služili su se i talijanskim kao poslovnim (tehničkim) pa i književnim jezikom. Pokušaji stvaranja jedinstvenoga pisanog (književnog) jezika za sve Hrvate, bilo odabirom štokavskoga narječja (kao npr. kod čakavca Bartola Kašića) bilo, rjeđe, miješanjem triju narječja (unutar Ozaljskoga kruga), u Hrvatskoj su bili izrazito na djelu već od XVII. stoljeća. No valja naglasiti da je vrlo rano između književnih jezika na različitim dijalekatnim osnovicama postojala redovita i snažna protočnost pa se može govoriti o književnom jeziku stiliziranome prema različitim dijalektnim modelima. Osim u sjeverozapadnom dijelu civilne Hrvatske gdje je opstao književni jezik na kajkavskoj osnovici, u štokavskim i čakavskim krajevima već u XVIII. stoljeću prevladala je uporaba pisanoga jezika stiliziranoga na novoštokavskoj osnovici. Istom 1830-ih godina ilirski pokret, ili hrvatski narodni preporod, uspjet će proširiti, za Hrvate na ukupnosti nacionalnoga prostora, jedan i manje ili više jedinstven (unificiran; književni) jezik, prilagođen jekavskoj štokavskoj osnovici. Grafijska djelatnost Ljudevita Gaja položila je osnove za jedinstveni hrvatski slovopis. Krug oko Gaja počeo je i na kajkavskom području uvoditi u uporabu književni i pisani jezik koji je već bio stiliziran na arhaičnoj novoštokavštini (Disertacija Janka Draškovića iz 1832.), a Danica već od 1836. prelazi na takav jezik. Dne 2. svibnja 1843. Ivan Kukuljević Sakcinski održao je u Hrvatskome saboru prvi govor na hrvatskom jeziku zahtijevajući da se on uvede kao službeni („diplomatički“) jezik u škole i urede u Hrvatskoj. Nakon njegova govora u Saboru 23. listopada 1847., u kojem je ponovio isti zahtjev, Hrvatski je sabor uveo hrvatski jezik kao „diplomatički i službovni“, i tako je Hrvatska bila posljednja zemlja u Europi koja je napustila latinski kao službeni jezik i jezik državne uprave. Iako su ilirci poznavali Karadžićev projekt srpskoga jezika na novoštokavskoj osnovici, pa ga i cijenili, uvođenje jedinstvenoga književnog jezika za sve Hrvate stiliziranog na novoštokavskoj osnovici rezultat je dugotrajnih nastojanja u različitim hrvatskim zemljama u nekoliko prethodnih stoljeća i u prvim desetljećima XIX. stoljeća, a ne rezultat preuzimanja Karadžićeva modela.
Sredina i druga polovica XIX. stoljeća
Zbog razloga političkoga reda (prijetnje germanizacije i madžarizacije, a u to doba i talijanizacije), nekoliko hrvatskih intelektualaca, kao privatnih osoba, koji su se u Beču našli posve drugim poslom (izradba službenoga upravnog nazivlja za Hrvatsku te za Vojvodinu), sastalo se u Beču (1850.) ne bi li razvidjelo mogućnost stvaranja zajedničkoga jezika za sve južne Slavene (točnije: ponajprije Hrvate i Srbe). Kao predstavnik vojvođanskih Srba u Beču je mogao biti Đuro Daničić, ali Vuk S. Karadžić posve sigurno nije bio službeni predstavnik ni Srbije ni Vojvodine (prije predstavnik kakve kancelarije bečkoga dvora), kao što uostalom Slovenac Franjo Miklošič nije bio predstavnik ni Srba ni Hrvata. Iako se nerijetko krivo navodi drugačije, sastanku nije nazočio Ljudevit Gaj. Nekoliko hrvatskih i srpskih jezikoslovaca i ljudi od pera, radi zajedničke jezične politike na ukupnom prostoru Hrvata i Srba, potpisalo je „pismo namjere“ kaneći uzeti za osnovicu zajedničkoga književnog jezika ijekavski štokavski. Kako za takav dogovor nije bilo službenih osnova, on među ostalim ni u Hrvatskoj ni u Srbiji (pa tako ni u Vojvodini) nije zbog toga mogao biti primijenjen, pa su se hrvatski i srpski standardni jezik i dalje razvijali usporedno. Srbi su tijekom prethodnih pet ili šest desetljeća već bili uglavnom prihvatili ekavski oblik novoštokavskoga (dakle protivno „pismu namjere“ u Beču), oni su inzistirali na folklornim, pučkim uzorima književnoga jezika. Za razliku od njih, Hrvati su pri procesu standardizacije već znatno prije bili definitivno prihvatili jekavski oblik štokavskoga, a jezične su obrasce i leksičku građu obilno crpli iz svoje višestoljetne trodijalektne i većim dijelom urbane pisane tradicije. No „dogovor“ je savršeno odgovarao onodobnim austro-njemačkim, a ubrzo i austro-madžarskim aspiracijama za prodor prema istoku (Drang nach Osten; N. B. ukupnu politiku Srbije sve do 1903. uglavnom je kontrolirala Austrija).
Iako je u nekoliko navrata već između 1810. i 1854. bilo više sličnih neuspjelih pojedinačnih pokušaja, godine 1866.–1867. pojavilo se hibridno ime toga hipotetičkoga jezika koji su tek nastojali izgraditi (tzv. lingua serbo-croata). Iako je Vatroslav Jagić u prvom broju Književnika 1864. objavio raspravu Naš pravopis, u kojoj je iznosio argumente za pojedine teze tzv. Književnoga dogovora, a tim je programatskim člankom utro put skorim edicijama JAZU, u Hrvatskoj će gotovo do kraja stoljeća „dogovor“ ne samo ostati mrtvo slovo na papiru (o njem su se osim Ljudevita Gaja kritički izjasnili mnogi hrvatski javni i kulturni djelatnici), nego ga se ni hrvatski potpisnici „pisma namjere“ nisu držali, ili su ga se odrekli. Taj će sporazum u Hrvatskoj nastojati nametnuti (kao i sastavljene nazive jezika: srpsko-hrvatski, srpskohrvatski, hrvatsko-srpski, hrvatski ili srpski itd.) različiti madžarofilski ili austrofilski režimi. Potkraj XIX. i početkom XX. stoljeća djelovanjem hrvatskih madžaronskih „vukovaca“ (jezikoslovci Tomo Maretić, Franjo Iveković i dr., donekle i pravopisci Ivan Broz i Dragutin Boranić i dr.) hrvatski je standardni jezik bio službeno normiran i dobio je u glavnim crtama onaj oblik kakav ima danas. Iako su ga oni znatno približili standardnomu srpskomu jeziku, posve samostalan njegov razvitak ranijih desetljeća i stoljeća omogućio mu je da, unatoč sustavnim nastojanjima da se podvede pod načela „Bečkoga dogovora“, ostane jasno prepoznatljiv kao poseban standardni jezik, ne samo s posebnim dobro razrađenim strukovnim nazivljem i civilizacijskim rječnikom nego i s nizom osobito statistički jasno izraženih gramatičkih osobitosti (uključujući i sintaktičke).
XX. stoljeće
U Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslaviji (1918.–1941.) te u socijalističkoj Jugoslaviji (1945.–1990.) Hrvatima se nastojao nametnuti jezik lišen svake značajke koja bi mogla podsjećati na posebnu jezičnu tradiciju i posebne norme (još apsurdniji je bio karađorđevićevski srpsko-hrvatsko-slovenački jezični projekt, u kojem je od hrvatskih razlikovnih značajki ostajalo vrlo malo, od slovenskih pak baš ništa). Bez obzira na to što je ta unitaristička koncepcija jezika u karađorđevićevskoj Jugoslaviji bila nametana u školama i u državnoj upravi, u djelatnostima izvan tih okvira ustrajalo se na očuvanju hrvatske jezične posebnosti. Ipak je tijekom 20-ak godina unitarne države gotovo bilo izbrisano tradicionalno hrvatsko nazivlje, posebice upravno-pravno, vojno i političko. Kada je 1939. unutar Kraljevine Jugoslavije bila stvorena, kao autonomna politička jedinica, Banovina Hrvatska, jedna od prvih njezinih uredbi bila je ona o vraćanju u uporabu Boranićeva (Broz-Boranićeva) pravopisa koji će ostati u pretežnoj uporabi idućih dvadestak godina (prihvatio ga je ZAVNOH u Topuskom). No stabilizaciji jezičnoga stanja naravno da nije pridonijelo, pored ostalih nasilja, ni jezično nasilje u marionetskoj NDH. Mimo mjerodavnih institucija, štoviše i protiv volje prvih hrvatskih lingvista toga doba, državni je vrh donio, od sredine do kraja rata (1942., 1944.) odredbe o jeziku i pravopisu koje nisu imale izgleda na uspjeh (te se mjere, dakako, nisu provodile na oslobođenom teritoriju).
Zbog svega toga bile su razumne odluke AVNOJ-a i ZAVNOH-a u skladu s kojima se hrvatskomu jeziku (1943., 1944.) osigurao status službenoga jezika i jezika javne uporabe u Hrvatskoj (i to pod nazivom hrvatski jezik), bez obzira na to što se istodobno "zaboravilo" upozoriti da bi trebalo vratiti barem dio tradicionalnoga hrvatskoga strukovnog nazivlja koje je u prethodnom razdoblju bilo iz uporabe istjerano ili istisnuto. Iako je 1951. Dragutin Boranić objavio Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika, do godine 1960. u službenoj je uporabi u Hrvatskoj ponovno uglavnom bio hrvatski jezik, pod svojim nacionalnim nazivom, bez obzira na to što jezik nije bio prva briga komunističkim vlastima.
No u nadmetanju za vlast, početkom 1950-ih na jugoslavenskoj su razini prevladale snage koje su ponovno u Hrvatskoj željele voditi jezičnu politiku kakva se vodila u predratnoj Jugoslaviji, ali ovaj put komunističkom frazeologijom. Unitarističkim političkim pritiskom nekolicina istaknutih hrvatskih jezikoslovaca bila je prisiljena, na sastanku srpskih i hrvatskih jezikoslovaca i književnika 1954., potpisati tzv. "Novosadski dogovor o jeziku" (zapravo diktat) kojim je za Srbe, Hrvate i Crnogorce (Bošnjaci tada još nisu bili priznati kao poseban narod) trebalo, od tada, voditi jedinstvenu jezičnu politiku, naziv jezika obvezatno je trebao na prostoru četiriju republika biti dvočlan, srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski, trebalo je izraditi zajednički pravopis i ujednačiti strukovno nazivlje. Novi pravopis izišao je godine 1960. i time je ubrzo bila istisnuta hrvatska Broz-Boranićeva tradicija. Već tijekom 1950-ih časopis Krugovi pisao je protiv zabrane narodnih izraza siječanj, veljača itd. na radijskoj postaji Zagreb, a nakon 1960. bio je pojačan pritisak na škole, medije i državnu upravu te je došlo do zabranjivanja i sustavnoga potiskivanja tzv. kroatizama, odnosno svih hrvatskih razlikovnih značajki. Istodobno dok je u hrvatski, preko srpskoga nazivlja, prisilno bio unošen golem broj suvremenih rusizama, digla se hajka, primjerice, na stari hrvatski rusizam točka, koji je bio zamjenjivan ne samo kao pravopisni nazivak nego su, u ime "jezične čistoće" (zato što je riječ o rusizmu), iz uporabe bile istjerivane i sve njegove izvedenice u općem jeziku (točan, netočan, točnost,...) i zamjenjivane odgovarajućim srpskim likovima (tačan, netačan, tačnost,...).
Osobito nakon smjene dotadašnjega potpredsjednika države kao i ministra unutarnjih poslova 1966., s naznakama popuštanja političkih pritisaka, oslobodilo se u hrvatskoj javnosti veliko nezadovoljstvo takvim postupcima pa je 1967. bila objavljena Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskoga književnog jezika, a Matica hrvatska (kao supotpisnica tzv. "Novosadskoga dogovora") odrekla se 1971. Novosadskoga dogovora i jezičnih rješenja iz Novoga Sada, uključujući i Pravopis iz 1960. Iako je to dovelo do žestokoga progona pojedinaca i institucija, uključujući i uhićenja, od tada se pritisak na hrvatski jezik postupno smanjivao, a novosadski se pravopis u Hrvatskoj više nije provodio rigorozno (valja znati da je Deklaracija bila objavljena uz znanje i prešutno odobrenje nekih od najviših hrvatskih partijskih i državnih kadrova). Združenim djelovanjem velikoga broja kulturnih i javnih radnika, školskoga sustava i, posebice, glavnine ljudi iz medija, u uporabu je vrlo brzo bio vraćen znatan dio netom potisnutoga hrvatskoga jezičnog blaga. Zahvaljujući tomu, hrvatski je jezik očuvao vlastiti leksik u velikome broju područja (medicina i pravo, kemija i različite tehnike, biologija i pomorstvo, kuhinja i odijevanje itd.). Također je očuvao neke svoje sintaktičke značajke, drukčiju uporabnu frekvenciju pojedinih gramatičkih oblika nego neki drugi južnoslavenski idiomi, sklonost za kovanice umjesto posuđenica. Pri posuđivanju, hrvatski je standardizirani jezik već od XIX. stoljeća najradije preuzimao iz češkoga, a u razgovornome i regionalnom liku jezika uglavnom iz drugih jezika u doticaju. Istodobno, hrvatski standardni jezik pokazuje znatnu suzdržanost prema najvećemu broju turcizama te prema gotovo svim balkanskim sintaktičkim i frazeološkim značajkama. Nakon Deklaracije 1967. hrvatski je jezik ponovno počeo slijediti vlastiti smjer jezičnoga razvitka, a njegovi ga govornici od tada, gotovo isključivo, označuju nazivom hrvatski jezik, iako je ustavnim rješenjima iz 1970-ih (amandmani iz 1971. i Ustav iz 1974.) bio uveden kao službeni naziv »hrvatski književni jezik koji narod naziva hrvatski ili srpski jezik« (takvu je formulaciju bio potvrdio i Sabor SR Hrvatske u lipnju 1989.). Po Ustavu Republike Hrvatske od 22. XII. 1990., danas je službeni naziv jezika jedino hrvatski jezik.
Standardni jezik
Standardni (književni, opći) idiom hrvatskoga jezika zajednički je jezični izraz svih Hrvata. Kako standardni jezici Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba imaju, uz manje razlike i otklone, uglavnom zajedničku novoštokavsku dijalekatnu osnovicu, a to znači glasovlje, gramatički sustav i osnovni rječnik, među govornicima tih standardnih jezika moguć je visok stupanj uglavnom kvalitetnog sporazumijevanja (osobito uz odgovarajuće pripreme i sustavno učenje), ali treba naglasiti da mnoge elemente jednoga standardnog jezika redovito nije moguće upotrebljavati u drugome; nijedan od aktivnih korisnika tih standardnih jezika nije, bez dugotrajnih i složenih prethodnih priprema, sposoban proizvoditi ni govorne, ni pisane posve prihvatljive tekstove na nekom od drugih novoštokavskih standardnih jezika koji bi bili autentični, odnosno takve tekstove koje bi prihvaćali izvorni njihovi korisnici. Osim toga hrvatski standardni jezik pokazuje znatne razlike prema bliskim standardnim jezicima u tzv. civilizacijsko-jezičnoj nadgradnji (tj. u strukovnom nazivlju, kulturološkom i civilizacijskom nazivlju, frazeologiji i višoj sintaksi, u intelektualnome rječniku, pojedinostima norme itd.).
Dok su jezici poput engleskoga, španjolskoga, portugalskoga, francuskoga i sl. širenjem jednoga osnovnoga jezičnoga tipa sa središnjega polazišnog prostora razvili posebne realizacijske oblike, osobito u doba kolonijalnoga širenja (pa je moguće govoriti o policentričnim standardnim jezicima i o varijantama standardnih jezika), potrebno je naglasiti da nikada nije postojala ni posve jedinstvena novoštokavska osnovica južnoslavenskih standardnih jezika ni početni zajednički standardni jezik na novoštokavskoj osnovi koji bi se zatim, na pojedinim područjima, samostalno nastavio razvijati. Zato se u slučaju nekih južnoslavenskih standardnih jezika (hrvatski, srpski itd.) ne može govoriti o policentičnom jeziku. Elementi jednoga od tih standardnih jezika redovito se ne mogu upotrebljavati u drugome, čak ni onda kada su razumljivi. Razmjerno visok stupanj međusobnoga razumijevanja među govornicima tih jezika može za sve njih biti samo prednost, ali svaki govornik hrvatskoga jezika nepogrješivo prepoznaje govori li ili ne govori njegov sugovornik hrvatskim jezikom.
Ustroj
Hrvatski standardni jezik danas se bilježi prilagođenim latiničnim sustavom slova (slova s dijakritičkim znakovima č, ć, đ, š, ž, dvoslovi s posebnom glasovnom vrijednosti lj, nj, dž). Kratki i odgovarajući dugi vokali (njih po pet) izgovaraju se s približno jednakim stupnjem otvorenosti, i pod naglaskom i u nenaglašenu položaju. Za hrvatski je karakteristično slogotvorno /r/, koje se kombinira s istim prozodijskim značajkama kao i vokali. Za realizaciju refleksa praslavenskoga dugoga jata karakterističan je, osim kadšto u stihovima, jednosložan (diftonški) izgovor [ie]. U konsonantizmu je karakteristična razlika između piskavih (c, s, z), šuštavih alveopalatalnih (č, dž, š, ž) i šuštavih mediopalatalnih (ć, đ). U zanaglasnim slogovima vokali mogu biti dugi ili kratki, iako postoji jaka tendencija da se u tom položaju, na velikom dijelu prostora, vokalna kvantiteta zbog slabe funkcionalne opterećenosti reducira. Pod naglaskom se kako kratki tako i dugi vokali mogu kombinirati ili sa silaznom ili s uzlaznom intonacijom riječi (četiri melodijska naglaska: kratki silazni i kratki uzlazni, dugi silazni i dugi uzlazni). Sva četiri naglaska mogu biti u opreci (opoziciji) samo na početnim slogovima; na jednosložnim riječima moguća je samo silazna intonacija riječi (dakle samo opreka između kratkih i dugih vokala), a u unutarnjim slogovima mogu dolaziti samo uzlazne intonacije riječi (ponovno, dakle, samo opreka između dugih i kratkih vokala); naglasci na posljednjim slogovima nisu karakteristični za standardni jezik iako su česti u razgovornome liku jezika.
U morfologiji je u nekim deklinacijskim tipovima tzv. dugih oblika pridjeva vidljiva težnja za očuvanjem tradicionalne hrvatske razlike između dativa i lokativa, kao i razlike između neodređenih (kratkih) i određenih (dugih) oblika pridjeva u odgovarajućim funkcijama, razlike između triju stupnjeva demonstrativnosti (ovaj ~ taj ~ onaj; ovdje ~ tu ~ ondje itd.); za priloge je važno razlikovanje mjesta (odvijanja), smjera i cilja (gdje ~ kuda ~ kamo; ovdje ~ ovuda ~ ovamo itd.). Glagoli dosljedno razlikuju vid (svršenost: svršeno ~ nesvršeno; gotovost: prezent ~ perfekt); stilski imperfekt i aorist. Glagolskim se oblicima izražava sadašnje, prošlo i buduće vrijeme; načini su indikativ, imperativ i kondicional. Za sintaksu je karakteristična tzv. srednjoeuropska uporaba infinitiva, dok zamjenjivanje infinitiva zavisnom rečenicom (tzv. konstrukcija da s prezentom) dolazi statistički znatno rjeđe, te uglavnom u stilskoj uporabi. Tradicionalno, hrvatski standardni jezik rijetko rabi pasiv.
Kako su se Hrvati razvijali pretežno u srednjoeuropskom i mediteranskom kulturnom krugu, svojstven im je specifičan civilizacijski i kulturni rječnik (vjerski život, svakodnevni život u kući i obitelji, odnosi u tradicionalnom društvu, kulinarstvo, obrti i zemljoradnja, posebice pomorstvo i ribarstvo itd., frazeologija). U skladu s pripadnošću srednjoeuropskomu civilizacijskom krugu hrvatski u bogaćenju vokabulara, osobito strukovnih naziva, radije se služi tvorbom s pomoću vlastitih tvorbenih sredstava (pa makar i prema stranim uzorima: kovanice) nego posuđivanjem. Kada je hrvatski standardni jezik posuđivao riječi, posuđivao je najčešće iz češkoga, a koliko je to bilo moguće, izbjegavao je, za razliku od većine hrvatskih pučkih govora, posuđivanje iz njemačkoga, talijanskoga, madžarskoga i turskoga, ili je odatle posuđivao samo iznimno.
Zbog svega toga u većine Hrvata postoji razvijena svijest da standardni jezik nije jednak svakodnevnomu govornomu i razgovornomu jeziku, da nije istovjetan ni s jednim narječjem ili govorom nekoga narječja, nego da je rezultat djelovanja mnogobrojnih jezičnih i kulturnopovijesnih silnica te dugotrajna razvoja na hrvatskome jezičnom prostoru. Odatle i svijest većine Hrvata da se standardni jezik treba sustavno učiti.
U Zagrebu, 15. siječnja 2007.
HRVATSKI JEZIK
Osnovna literatura:
o Auburger, L., Die kroatische Sprache und der Serbokroatismus, Ulm/Donau, 1999.
o Babić, S., Hrvanja hrvatskoga: hrvatski u koštacu sa srpskim i u klinču s engleskim, Školska knjiga, Zagreb 2004.
o Banac, I., Main Trends in the Croat Language Question, Most/The Bridge, a Journal of Croatian Literature, Collection of Croatian Literature, vol. I, Zagreb, 1990, str. 6-96.
o Brozović, D., Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti, Hrvatska književnost u evropskom kontekstu. Uredili Aleksandar Flaker i Krunoslav Pranjić, Zagreb, 1978, str. 9-83.
o Brozović, D., Standardni jezik, Zagreb, 1970.
o Damjanović. S., Tragom jezika hrvatskih glagoljaša. Znanstvena biblioteka Hrvatskog filološkog društva 15, Zagreb, 1984.
o Franolić, B., La langue littéraire croate, Paris, 1972.
o Franolić, B., A Short History of Literary Croatian, 1980.
o Grčević, M., Die Entstehung der kroatischen Literatursprache, Quellen und Beiträge zur kroatischen Kulturgeschichte 8, Köln-Weimar-Berlin, 1997, str. 63-112.
o Guberina, P. i Krstić, K., Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika, Zagreb, 1940.
o Katičić, R., Hrvatski jezični standard, Zagreb, 2004.
o Katičić, R., Novi jezikoslovni ogledi, Zagreb, 1992.
o Lisac, J., Hrvatski dijalekti i jezična povijest, Zagreb, 1996.
o Moguš, M., Povijest hrvatskoga književnoga jezika, Drugo prošireno izdanje, Zagreb, 1995.
o Samardžija, M., Hrvatski jezik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993.
o Vince, Z., Putovima hrvatskoga književnog jezika, Lingvističko-kulturnopovijesni prikaz filoloških škola i njihovih izbora. Drugo, dopunjeno izdanje, Zagreb, 1990.
o Vončina, J., Ozaljski jezično-književni krug, Radovi Zavoda za slavensku filologiju, X/1968, str. 165-177.
o Vončina, J., Preporodni jezični temelji, Zagreb, 1993.
Tekst Hrvatski jezik prihvaćen je u Razredu za filološke znanosti 15. siječnja 2007. i dostavljen Predsjedništvu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koje ga je jednoglasno prihvatilo na sjednici od 24. siječnja 2007.
I. Hrvatski jezik pripada južnoslavenskoj podskupini slavenskih jezika. Razvijajući se od 11. stoljeća kao pisani jezik prožet živim hrvatskim narodnim govorima, upravo se hrvatski jezik među prvima počeo iozdvajati iz slavenskog continuuma kao poseban entitet. za rast hrvatskog jetika još od ranog vijeka karakterističan je utjecaj zapadne, latinske, mediteranske i panonsko-srednjoeuropske kulture i civilizacije. Ali najvažnije je od svega stalno očitovana volja hrvatskog naroda da očuva svoju kulturnu, političku, jezičnu i drugu samobitnost. Od 14. do 15. stoljeća jezik cijeloga hrvatskoga prostora označuje se jedinstvenim imenima(slovinski, ilirdki, hrvatski), s jasnom sviješću da hrvatskomu pripadaju i čakavsko i štokavsko i kajkavsko narječje. Tako je od kraja 16. stoljeća- a osobito u 17. , 18. i 19. stoljeću- napisan i objavljen niz gramatika i rječnika toga jezika. Osobito u 17. i 18. stoljeću svi pisci na čakavskom, štokavskom i kajkavskom području svjesni su da pišu istim jezikom, kako god ga zvali. Jezik hrvatske književnosti u Dubrovniku- kao najizgrađeniji- postao je uzorom na ukupnome hrvatskome prostoru, pa će upravo to biti glavnim razlogom što će sredinom 19. stoljeća dotad izgrađeni hrvatski književni jezik utemeljen na štokavskoj osnovici prevladati na cijelom hrvatskom području, i to zbog dubrovačkog govora u jekavskome obliku.
II. II. Književni jezik Srba do 19. stoljeća bio je oblik crkvenoslavenskog(srpskoslavenski, ruskoslavenski), a kad je V.S. Karadžić, na poticaj Slovenca Jerneja Kopitara, za osnovicu novog srpskog jezika uzeo novoštokavsko narječje- i po uzoru na dotadašnji hrvatski književni jezik i njegove rječnike i gramatike- to je olakšalo ekspanzionističke težnje mlade srpske države. Hrvatski je jezik u svojoj povijesti bio vrlo često ometan, a ponekad i onemogućavan, u razvitku. Bile su to posljedice državne, odnosno političke sudbine hrvatskog naroda: gotovo punih devet stoljeća Hrvatska je bila u sastavu drugih država, zadržavajući nekad manju, nekad veću autonomiju. Osobito teško razdoblje nastupilo je 1918. godine. Uvjereni da će u zajedništvu s drugim Južnim Slavenima lakše osigurati svoje nacionalne interese, Hrvati ulaze i u državnu zajednicu s njima, u Jugoslaviju. Ali od očekivanja se nije ostvarilo ništa. Srbi zbog svog povoljnoga položaja(najbrojniji i najprošireniji narod, njihova glavnog grada i proširenja njihova državnoga aparata, vojske, policije i redarstva i žandarmerije), odmah preuzimaju dominantnu ulogu. U obje Jugoslavije nisu se birala sredstva i nije se zaziralo ni od jezičnog nasilja kako bi se dokazalo da su hrvatski i srpski jedan jezik. Ali, unatoč svemu tomu, hrvatski je narod održao svoj jezik i zadržao njegovo narodno ime. Iako odnos hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika nema prave analogije u svijetu, ipak onako kao što je, kulturnopovijesno i funkcionalno, nizozemski jezik različit od njemačkog, kao što je norveški različit od danskoga i slovački od češkoga, kao što je u demokratskoj Španjolskoj i nakon propasti fašizma galješki priznat kao poseban jezik, različit i od španjolskoga i od portugalskoga, tako je težinom kulturnopovijesne tradicije, samoga jezičnog ustroja kao i voljom hrvatskoga naroda hrvatski jezik različit od srpskoga. Međutim, u tradicionalnoj(genetskoj) lingvistici mnogim je jezicima osporavan status jednostavno zato što nisu bili jezicima posebnih državnih entiteta(katalonskomu, galješkomu, slovačkomu), kadšto čak i dugo nakon stvaranja nacionalne države(norveškomu). Moderna je sociolingvistika naprotiv utvrdila da pri svemu tome, osim čisto jezično-genetskih, značajnu ulogu imaju i kulturni i povijesni, društveni i politički, gospodarski i psihološki čimbenici te nadasve volja samih govornika; na temalju složenog spleta kriterija svaki se jezik izdvaja kao originalan i neponovljiv skup kvantitativnih, kvalitativnih i funkcionalnih značajki. Jezici se naime razlikuju jedan od drugoga na različite načine. Na hibridnome nazivu srpsko-hrvatski(Serbo-kroatisch, serbo-croate, Serbo-Croatian i dr.) osobito je inzistirala velikosrpska administracija i diplomacija prve i druge Jugoslavije. Ali takvu se nazivu hrvatski narod stalno odupirao i nikad ga nije prihvatio, pa ga je - unatoč represiji komunističkog režima- i javno odbacio 1967. godine Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog jezika, koju su tada potpisale sve relevantne hrvatske kulturne i znanstvene ustanove i supotpisale tisuće hrvatskih intelektualaca i kulturnih radnika. Snagom tih nastojanja u drugoj su Jugoslaviji(1945./1991.) je da su ipak svi bitni savezni dokumenti službeno objavljivani u četiri verzije: slovenskoj, hrvatskoj, srpskoj i makedonskoj, a u početku su se tako i zvale.
III. Neosporna je činjenica da već trinaest stoljeća postoji hrvatski narod, da je njegova kršćanska tradicija stara trinaest stoljeća, da Hrvati već gotovo tisuću godina imaju dokumentiranu pismenost i književnost na svojem narodnom jeziku. Neosporno je i to da su Hrvati stoljećima pisali trima svojim međusobno povezanim narječjima(gotovo osam stoljeća prije Srba, koji su tek u 19. stoljeću napustili srpskoslavenski i počeli pisati jezikom na folklornoj štokavskoj osnovici, dok se nikad nisu služili dvama tipično hrvatskim narječjima: čakavskim i kajkavskim). Hrvati su svoju pismenost, književnost, znanost iduhovnost uopće oblikovali i stvarali unutar zapadne, latinske Europe, a Srbi u krilu istočne, grčke i slavenske. Nije dvojbeno ni to da je hrvatska državnopravna tradicija(koju je morala priznati i uvažavati i komunistička Jugoslavija) starija od jednog tisućljeća, i da je upravo na njezinu temelju nastala i današnja Republika Hrvatska kao međunarodno priznati pravni i politički entitet. A sve se to moglo izražavati, pa se i danas izrazuje, ne jeziku kojemu je jedino naravno ime- hrvatski jezik, bez obzira na stupnjeve srodnosti ili sličnosti sa ostalim južnoslavenskim jezicima.
Stoga Matica hrvatska ovom promemorijom ponovno naglašava da sve relevantne političke, znanstvene i kulturne ustanove trebaju uzeti u obzir navedene bjelodane ineosporne činjenice jednako u diplomatskim tijelima kao i u slavističkim institutima, kojima je inače dužnost promicati posebnu književnost i prepoznatljivi jezik svih naroda pa i hrvatskoga, te poštovati neotuđivo pravo hrvatskoga naroda i hrvatske države na svoj jezik i njegovo vlastito ime, to jest: na samostalan hrvatski jezik.
Zagreb, prosinac 1995.
Matica hrvatska je jedna od najvažnijih kulturnih institucija u Hrvatskoj. Osnovana je 1839. godine u Zagrebu kao književno i izdavačko društvo.© Darko Žubrinić, Zagreb (2000.); na engleskom
Bašćanska ploča je vjerojatno najznamenitiji spomenik rane hrvatske pismenosti. Potječe iz oko 1100. g., svojim razmjerima i težinom je doista upečatljiva: 2x1 m, 800 kg. Prema akademiku Branku Fučiću, najpoznatijem istraživaču ploče, kao i prema akademiku Eduardu Hercigonji, jezik natpisa je hrvatsko - čakavski, s elementima liturgijskog crkvenoslavenskog jezika, a pismo je hrvatsko glagoljsko.
Ploča je polovicom 19. st. pronađena u crkvi sv. Lucije u Jurandvoru pored Baške na otoku Krku. Od 1934. smještena je u zgradi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, i svaki posjetitelj ju može vidjeti.
Ovdje ćemo dati transliteraciju trinaest redaka teksta iz glagoljice u latinicu (tj. znak po znak). Uvedimo neke oznake:
Godina | Autor | Naziv | Opis |
---|---|---|---|
1604. | Bartol Kašić | Institutionem linguae illyricae libri duo | Gramatika je čakavsko-štokavska. Donosi nenovoštokavsko padežno ustrojstvo i tronaglasni sutav. Utemeljena ja na latinskoj gramatici, pa je opterećena mnoštvom glagolskih načina kojih nema u hrvatskom jeziku. U mnogo čem je temelj gramatikama koje su slijedile poslije nje. |
1639. | Rajmund Džamanjić | Nauk za dobro pisati latinskijem slovima riječi jezika slovinskoga | Složene pravopisne rješidbe |
1649. | Jakov Mikalja | Grammatika talianska ukratko illi kratak nauk za naucitti latinski | Talijanska gramatika na hrvatskom (štokavsko-jekavski dijalekt); sadrži opsežan rječnik |
1665. | Juraj Križanić | Gramatično iskazanje ob ruskom jeziku | Opća slavenska gramatika objavljena u Tobolsku. Sadrži opis onodobnoga hrvatskoga jezika, poglavito u tronarječnoj dimenziji, svojstvenog ozaljskom književnojezičnom krugu (M. Moguš). |
1713. | Lovro Šitović | Grammatica Latino-Illyrica | |
1728. | Ardelio della Bella | Instruzioni della lingua illirica | U Dizionario Italiano—Latino—Illirico. Napisana na talijanskom i objavljena u Veneciji |
1761. | Blaž Tadijanović | Svašta po malo iliti kratko složenje imena i riči u ilirski i njemački jezik | |
1767. | Matija Antun Relković | Nova slavonska i nimacska grammatika | |
1778. | Marijan Lanosović | Neue Einleitung zur slavonischen Sprache | Objavljena u Osijeku, sa «slavonskim» rječnikom na kraju |
1779. | nepoznati autor | Kratki navuk za pravopiszanye horvatzko | Objavljen u Budimu. Kajkavsko narječje kao književni jezik. |
1793. | Josip Jurin | Grammatica Illyricae iuventuti Latino Italoque sermone instruendae accomodata | Objavljena u Mletcima |
1803. | Josip Voltić Istranin | Grammatica illirica | U Ricoslovnik illiricskoga, italianskoga i nimacskoga jezika s’ jednom pridpostavljenomm grammatikom illi pismenstvom: sve ovo sabrano i sloxeno od Jose Voltiggi Istrianina. Tiskano u Beču. |
1808. | Francesco Maria Appendini | Grammatica della lingua Illirica | U Dubrovniku objavljena naddijalekatska gramatika temeljena na štokavštini, no sadrži i čakavske i kajkavske elemente |
1812. | Šime Starčević | Nova ricsoslovica iliricska : vojnicskoj mladosti krajicsnoj poklonjena / trudom i nastojanjem Shime Starcsevicha xupnika od Novog u Lici | Prva gramatika koja je identificirala novoštokavski četeveronaglasni sustav. Tiskana u Trstu, objelodanjena u Beču. Promiče ikavski izgovor. |
1833. | Ignjat Alojzije Brlić | Grammatik der illyrischen Sprache:: wie solche in Bossnien, Dalmazien, Slawonien, Serbien, Ragusa &c. dann von den Illyriern in Banat und Ungarn gesprochen wird / für Teutsche verfasst und herausgegeben von Ignaz Al. Berlich | Tiskano u Budimu. 3. izdanje 1850. u Zagrebu. |
1836. | Vjekoslav Babukić | Osnova slovnice slavjanske narěčja ilirskoga / uredjena Věkoslavom Babukićem | Prva važna gramatika ilirske jezične škole. Objavljena u Zagrebu |
1837. | Ignac Kristijanović / Ignaz Kriztianovich | Grammatik der Kroatischen Mundart | Objavljena u Zagrebu |
1839. | Antun Mažuranić | Temelji ilirskoga i latinskoga jezika za početnike | Razlikovna latinsko-hrvatska gramatika, pisana u obliku pitanja i odgovora (potput katekizma). Tom je gramatikom hrvatski uzdignut na razinu latinskoga pa je gramatika potpomogla razvijanju svijesti o tom da hrvatski ima sve vrijednosti koje treba imati jedan jezik da bi bio službeni (tada je latinski bio službeni jezik u Saboru). |
1843. | Ilija Rukavina Ljubački | Abänderungs— und Abwandlungsformen nebst den Regeln der Aussprache und Rechtschreibung | |
1847. | Lavoslav Furholzer | Horvatsko-slavonska slovnica za početnike | Objavljena u Varaždinu |
1846.-49.. | Vjekoslav Babukić | Grundzüge der ilirischen Sprachlehre, u: Ilirsko- němačko-talianski mali rěčnik od Josipa Drobnića, sa osnovom gramatike ilirske (protumačeno němački i talianski) od Věkoslava Babukića. | Objavljena u Beču |
1850. | Rudolf Fröhlich (Veselić) | Theoretische-praktische Taschen-Grammatik der illirischen Sprache | |
1850. | Andrija Stazić | Grammatica della lingua illirica ad uso degli amatori nazionali e stranieri che bramano d’impararla | Objavljena u Zadru |
1850. | Jerolim Sutina / Girolamo Suttina | Principi di grammatica illirica esposti da Girolamo Suttina | |
1849.-50. | Šime Starčević | Ričoslovje | Objavljivan je u zadarskom Glasniku dalmatinskom 1849. i 1850.. |
1850. | J. Partaš | Pravopis jezika ilirskoga | Objavljen u Zagrebu, pretisak 2002. |
1851. | Andrija Stazić | Slovnica serbsko—ilirskoga jezika za decu u Dalmaciji i u druzih deržavah jugoslavjanskih | Publicirana u Splitu |
1852. | Fran Kurelac | Kako da sklanjamo imena ili greške hrvatskih pisac glede sklonovanja 2—A padeža množine | |
1854. | Fran Volarić | Ilirska slovnica za početne učionice. | Objavljana u Trstu |
1854. | Andrija Torkvat Brlić | Grammatik der illyrischen Sprache | Objavljana u Beču |
1854. | Fran Volarić/Frane Volarić | Ilirska slovnica za početne učionice | Tiskana u Trstu, u "Vladateljnoj štampariji". |
1854. | Vjekoslav Babukić | Ilirska slovnica / sastavi Věkoslav Babukić | Tiskana u Zagrebu, u tiskari Ljudevita Gaja. |
1855. | Ivan Danilo | Grammatica della lingua illirica | |
1855. | Andrija Stazić | Grammatica illirica pratica secondo il metodo di Ahne di Ollendorff | |
1859. | Antun Mažuranić | Slovnica Hèrvatska | Najvažnija Mažuranićeva gramatika |
1859. | Adolfo Veber Tkalčević | Skladnja ilirskoga jezika za niže gimnazije | Početak gramatika Zagrebačke filološke škole |
1860. | Vinko Pacel | Slovnica jezika Hrvatskoga ili Srbskoga | |
1862. | fra Anđeo Kraljević | Grammatica latino-illyrica | Za širokobriješke sjemeništarce. |
1862. | Adolfo Veber Tkalčević | Slovnica za četvrti razred katoličkih glavnih učionah u Carevini austrijanskoj | |
1864. | Vatroslav Jagić | Gramatika jezika hervatskoga. Osnovana na starobugarskoj slověnštini. Dio pervi: Glasovi. Zagreb, 1864. | Jedina gramatika koju je Jagić napisao. Riječ je o stroslavenskoj gramatici u kojoj je obilje bilježaka o odnosu stsl. sa suvremenim jezikom (dakako, Jagiću suvremenim jezikom). |
1865. | Vinko Pacel | Oblici književne hrvaštine | |
1867. | Pero Budmani | Grammatica della lingua serbo—croata | Prvi puta je naziv «srpsko-hrvatski» upotrijebljen u nazivu jednoga filološkoga djela |
1869. | Paul Pierre | Abrege de grammaire francaise—croate et de dictionnaire francais—croate | |
1871. | Adolfo Veber Tkalčević | Slovnica hervatska za srednja učilišta | Najpoznatija gramatika Zagrebačke škole |
1873. | Ivan Danilo | Slovnica za srednja učilišta nižega reda | |
1873. | Dragutin Parčić | Grammatica della lingua slava (illirica) | |
1879. | Mirko Divković | Hrvatske gramatike I. dio. Oblici. | Početak gramatičke djelatnosti hrvatskih vukovaca |
1880. | Mirko Divković | Nauka o izreci | |
1880. | Josip Vitanović | Gramatika hrvatskoga jezika | |
1881 | Mirko Divković | Hrvatske gramatike II. dio. Sintaksa za školu | Najutjecajnija vukovska slovnica do Maretićeve. Bila je školskom i imala je mnoštvo izdanja. Vrlo je kritzirana u svoje vrijeme, kritke su bile objektivne jer Divkovićeve gramatike vrve pogrješkama, što materijalnim, što tiskarskim. |
1893. | Rudolf Strohal | Hrvatska slovnica | Prva hrvatska gramatika napisana Brozovim fonološkim pravopisom. Trebala je poslužiti za promicanje toga pravopisa. Kritizirana je u svoje vrijeme (a kritike i danas vrijede) jer je metodološki loša - ne razlikuje dijakroniju od sinkronije pa suvremenom jeziku prilazi s gledišta straoslavenskoga jezika. |
1899. | Tomislav Maretić | Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskog jezika | Gramatika koja je promijenila lik hrvatskoga jezika na prijelomu stoljeća i unijela vukovske sastavnice u hrvatski jezik. U svoje su ju vrijeme kritzirali V. Jagić i A. Radić, a u naše je doba općepoznata kao gramatika koja je postala na temelju korpusa Karadžićevih tekstova, BEZ IJEDNOGA HRVATSKOGA KNJIŽEVNIKA iz čijega bi se djela uzimali primjeri. Mladogramatičarska je pa je i s te strane zastarjela. Imala je tri izdanja, posljednje još 1963. |
Ovaj članak nije enciklopedijski članak u užem smislu. Svrha ovog članka je isključivo praktična, te on sadrži sažetak nekih pravopisnih pravila. Ova se pravila uglavnom oslanjaju na pravopis autora Babić-Finka-Moguš.
O pravopisu na hrvatskoj Wikipediji možete pročitati na stranici Wikipedija:Pravopis.
Na stranici pravopisna pitanja se više ne mogu postavljati nova pitanja, ali se tamo mogu pronaći brojni korisni odgovori i savjeti.
Sadržaj[sakrij] |
Sva osobna imena i prezimena - veliko. Stjepan Radić, Ivan Krstitelj Tkalčić, Gaj Julije Cezar
Sve umanjenice osobnih imena - veliko. Tomo, Katica, Pero
Uobičajeni osobni nadimci - veliko. Seka, Beli, Koko, Žućko
Ako se neka riječ uvijek stavlja uz određenog čovjeka kao dio njegova imena, i ona počinje velikim slovom. Ivan Grozni, Crni Petar, Karlo Veliki
Ako je ime ušlo u opću uporabu kao marka, mjera i slično, ono počinje malim slovom. mercedes, paskal, rengen
Titule se pišu malim slovom. kralj Tomislav, sveti Stjepan, profesor Jurić, doktor Margetić
Bog - ovisi o kontekstu. Na primjer, možete napisati sve je gotovo, Bogu hvala i sve je gotovo, bogu hvala, ovisno o tome želite li naglasiti da zahvaljujete Bogu (prvi primjer) ili da samo koristite poštapalicu koja ništa ne znači (drugi primjer).
Ako koristite riječ Bog kao ime određenog božanstva, pišete veliko. Oprostit će ti Bog. Vjerovali su da nad svime vlada Bog.
Ali ako je to neodređena oznaka, piše se malo. Vjerovali su da nad svime vlada neki bog.
Ako pišete o bogu koji ima određeno ime ili o bogovima u množini, pišete malo. bog Jupiter, božica Atena, rimski bogovi
Ako se umjesto imena određenog boga, svetinje ili nadnaravnog bića koristi neka druga uobičajena riječ, pišete sve veliko. Gospodin, Spasitelj, Mesija, Blažena Djevica Marija, Gospa Međugorska, Majka Božja, Najdivniji, Gromovnik, Jaganjac Božji, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, Princ Tame
Napomena: Riječ sveti se piše malo kad govorite o svecu. Ova crkva je posvećena svetom Franji. Međutim, ako ime sveca pišete kao oznaku blagdana ili crkve, sveti je veliko. Rodio se na Svetu Katarinu. Najveća katolička crkva je Sveti Petar u Rimu.
Ako želite jako istaknuti neki opći pojam, možete ga pisati veliko. Nad cijelim svijetom vlada Sreća. U njemu se probudilo iskonsko Zlo.
Kao i kod ljudi, osobna imena životinja počinju velikim slovom. Kleopatra, Reks... što god vam padne na pamet
Pazite: sva imena pasmina počinju malim slovom. čivava, dalmatinac, sijamska mačka
Velikim početnim slovom pišu se pripadnici:
kontinenata, Amerikanka, Afrikanac, Azijatkinja, Australac (NE Australijanac!!!)
država i naroda, Hrvatica, Danac, Bolivijka, Egipćanin, Židovka
regija i otoka, Međimurac, Rabljanka, Provansalka, Bavarac
gradova i sela, Zagrepčanka, Varaždinac, Grožnjanka, Njujorčanin (ili Newyorčanin)
Kontinenti
Kontinenti počinju velikim slovom. Europa, Australija
Države
Sve riječi u imenu država počinju velikim slovom, osim veznika. Narodna Republika Kina, Papua Nova Gvineja, Bosna i Hercegovina
Regije
Ako je samo jedna riječ, onda prvo slovo veliko. Baranja, Flandrija, Štajerska
Ako ima više riječi, SAMO prva riječ počinje velikim slovom. Bliski istok, Srednji zapad (u SAD), Gorski kotar
Napomena: Katkad se piše na dva načina, ovisno o tome želite li reći da je nešto prihvaćeno ime regije ili samo zemljopisna orijentacija. Na primjer, pišete "Srednja Europa" ako pod time mislite na skup zemalja ili regija koje nisu vezane samo zemljopisno nego i npr. kulturno ili politički. Ako želite istaknuti samo zemljopisnu lokaciju bez obzira na tradiciju, možete pisati "srednja Europa" (tj. sredina Europe).
Priroda: planine, otoci, polja, šume, mora, rijeke, planeti, zviježđa itd.
Samo se prva riječ piše veliko, a sve druge se pišu malo. Samoborsko gorje, Dugi otok, Krbavsko polje, Postojnska jama, Plitvička jezera, Jadransko more, Tihi ocean, Mars, Zemlja, Sunce, Sunčev sustav, Mliječna staza
Napomena: Ako ne želite naglasiti da je u pitanju nebesko tijelo, onda sunce, mjesec i zemlja pišete malo. Ogrijalo me sunce. Nad morem se digao mjesec. Stojim s obje noge na zemlji.
Svaka riječ u imenu bilo kojeg grada ili sela počinje velikim slovom. "Duga Resa, Novi Vinodolski". Ovo pravilo ne vrijedi samo za prijedloge (Severin na Kupi; Sveti Petar u Šumi) i veznike (Sv. Filip i Jakov);.
Imena ulica i ostalih dijelova grada ili sela pišu se po načelu: prva riječ veliko, ostale riječi malo (ako nisu osobna imena). Maksimir, Kaptol, Dolac, Gundulićeva ulica, Cvjetni trg, Trg bana Josipa Jelačića, Trg žrtava fašizma, Nova cesta, Gornji grad, Trg Petra Krešimira Četvrtog
Svi blagdani pišu se po načelu: prva riječ veliko, ostale riječi malo. Božić, Uskrs, Nova godina, Tri kralja, Kurban bajram, Dan državnosti, Dan domovinske zahvalnosti
Uvijek prvo slovo ide veliko, a ostala malo (ako nisu imena). Savez samostalnih sindikata Hrvatske, Turistička zajednica grada Splita, Socijaldemokratska partija Hrvatske, Filozofski fakultet u Zagrebu
Kad se ustanove spominju općenito, onda je sve malo. Upisat ću se u neki savez sindikata. Idemo naći turističku zajednicu ovog grada.
Napomena: Riječ vlada se piše malo u hrvatska vlada, a ako stoji sama za sebe, može i veliko i malo, kako hoćete.
To su opće imenice, pa se sve riječi pišu malo (ako nisu imena). antika, srednji vijek, renesansa, devetnaesto stoljeće, ilirski pokret, komunizam, fašizam, moderno doba
Napomena: Ovdje je pravopis nejasan. Naime, kaže da se seljačka buna piše sve malo, dok se "jasno određeni povijesni događaji" pišu prvo veliko, npr. Prvi svjetski rat, Francuska revolucija. Teško je reći što je "jasno određen događaj".
Pišu se onako kako se pišu u stranim jezicima.
Izuzeci: imena koja su pohrvaćena zbog duge uporabe. imena država, imena nekih gradova (Beč, Pariz, Rim, Firenca itd.)
Pogledaj i točno pisanje klasičnih imena.
Posvojni se pridjevi na -ov (Markov), -ev (Marićev), -in (Anin), -ljev (Jakobljev) UVIJEK pišu velikim slovom, dok se posvojni pridjevi na -ski, -ški, -ćki (većinom ktetici) pišu MALIM slovom, fonetizirani oni ili ne.
Pogledajte i stranu za razgovor.
U pismu se točka stavlja na kraju izjavne rečenice. Ne stavlja se ako rečenica završava upitnikom ili uskličnikom, kao ni iza crta ili tri točke u smislu znaka nezavršenosti. U naslovima i podnaslovima se koristi ako isti stoje jedan iza drugoga ili ako je naslov u istom redu kao i tekst.
Točka se koristi i za kratice poput: dr., itd., i sl.. Stavlja se iza svih rednih brojeva, arapskih i rimskih. Točka iza rednog broja dolazi bez obzira na druge pravopisne znakove (zagrada, crtica, zarez...).
Zarez u pismu stavljamo na mjestu gdje bismo u govoru napravili stanku. Pišemo ga kad nešto nabrajamo, kad naknadno dodajemo (ubacujemo) rečenicu, ispred suprotnih, isključnih i zaključnih rečenica, kad se zavisna rečenica nalazi ispred glavne...
Stavi je kad u jednu rečenicu želiš strpati ono što inače ide u dvije. Neki kažu da je bolje živjeti na moru; ipak, ja više volim Zagreb.
Dolazi kad nešto pitaš i pritom želiš naglasiti svoj šok, nevjericu, uzbuđenje itd. Pazi, UVIJEK je upitnik-uskličnik, NIKAD nije uskličnik-upitnik. Otkud vam to?! Nisam to učinio. - Nisi?!
Redne godine pišu se s točkom: 1963. (tisuću devetsto šezdeset i treća)
Desetljeća se pišu s crticom i bez točke: 1960-e (tisuću devetsto šezdesete)
Osim toga, nastavak za desetljeća (-e) se deklinira:
PREDAVANJA IZ HRVATSKE FONETIKE I FONOLOGIJE (siječanj)
Nepostojano a
Kada je poluglas u jakom, a kada u slabom položaju?
Postanak se nepostojanog a veže uz redukciju ili refleks poluglasa. Opće je pravilo da poluglas u jakom položaju daje "a", ali se vokalizirati može i poluglas u slabom položaju, i to:
kada redukcijom poluglasa nastaje skupina teška za izgovor (magla, dan, daska, staklo...)
analogijom
zbog drugih povijesnih razloga.
Dijakronijski pogled:
1. Na granici prefiksa i osnovnog morfema, poluglas je uvijek u slabom položaju, ali može dati a radi lakšega izgovora:
obaveza / obveza
razapeti / raspeti
izagnati / izgnati
sabor / zbor
2. Na granici osnovnog i sufiksalnog morfema poluglas je bio u jakom ili slabom položaju te prema tomu i daje a ili ø. Tako nastaju razlike između nominativa jednine i ostalih padeža
u imenicama sa sufiksima –ac, -ak
kon-ac / kon-øca
mač-ak / mač – øka
u pridjevima sa sufiksima -ak, -an (vitak, zgodan)
u zamjenicama i zamjeničkim pridjevima) na -av (sav, ovakav)
3. U genitivu množine zadržalo se nepostojano a suprotno pravilima u suvremenom jeziku. Takvo je nepostojano a tradicijsko – Gmn. završavao je na poluglas, a kasnije na ø. "A" se zadržalo kao refleks jakoga poluglasa i kada je G mn. dobio nastavak –a:
patak6 > patakø > pataka
4. "A" se reflektira i na mjestima sekundarnog poluglasa kada bi redukcijom, a ne refleksijom poluglasa nastala skupina teška za izgovor: *mrtv,
*ognj, *mozk.
Sekundarni se poluglas pojavljuje i u riječima stranog podrijetla.
Sinkronijski pogled
Što je nepostojano a?
"A" koje postoji samo u nekim oblicima riječi između dvaju završnih suglasnika, a nema ga u drugim oblicima iste riječi – alternacija "a" i fonološke nule.
Nepostojano a umeće se između dvaju završnih suglasnika i "razbija" suglasničku skupinu. Od toga pravila odstupaju:
1. – riječi stranoga podrijetla koje završavaju na suglasničke skupove -ks, - kt, -nt, -rt, -pt i sl.
(keks, akt, bent, koncert, koncept...)
2. – riječi hrvatskoga podrijetla koje završavaju na -st, -št, -zd,-žd
3. – G mn. imenica koje u N jd. imaju –a; nepostojano se a umeće iako suglasnička skupina nije završna
- nepostojano a ima ulogu dodatnog morfološkog sredstva, morfonologizirano je, pokazuje razliku G jd. i G mn. Tomu u prilog govore i imenice koje u N jd. nemaju a, a u G mn. ga imaju: koncerata, koncepata...
Nepostojano se a pojavljuje u sljedećim oblicima riječi:
N jd. i G mn. imenica muškoga roda na ø: magarac, magaraca
Odstupanja!
imenice stranog podrijetla koje u N jd. imaju nepostojano a, u G mn. mogu imati a, ali ne moraju (keks, akt, talent...)
2. G mn. imenica ženskoga roda na –a: dasaka, djevojaka
Odstupanja!
kod imenica stranog podrijetla: sintagma, palma, forma
kod nekih imenica hrvatskoga podrijetla: bajka, varka, sjenka
etnika: Osječanka, Zagrepčanka
3. - N jd. pridjeva muškoga roda: dobar, pametan
4. - N jd. zamjenica i zamjeničkih pridjeva na -av (sav, takav, svakakav)
5. - N jd. glavnoga broja jedan
6. - u 1. licu prezenta (svršenog) pomoćnog glagola biti: jesam...
Jednačenje zatvornika prema mjestu tvorbe
(izgovornom mjestu)
Jednače se šumnici s, z, h i zvonačnik n → zatvornici
1. s > š ispred č, ć, lj, nj
z > ž ispred dž, đ, lj, nj
Usporedite:
misao – mišlju
paziti – pažljiv
čistiti – iščistiti
šarati – išarati
Odstupanja:
S i z ne jednače se po mjestu tvorbe kada se nađu ispred lj i nj
a) – koji stoje na početku drugog dijela složenice (izljubiti, razljutiti...)
b) – koji su nastali stapanjem l i n (nastalih kraćenjem dvoglasnika) s j (ozljeda, snježan, pobjesnjeti, razbjesnjeti se...)
2. h > š ispred č, (ć)
orah > oraščić
drhtati > drhćem, dršćem
3. n > m ispred b, p
Ovo se jednačenje u pismu bilježi samo u izvedenicama; čimbenik, zelembać, stambeni, prehrambeni..., ne bilježi u složenicama čiji prvi dio završava s n-,a drugi počinje s b- ili p- (izvanbračni, stranputica, jedanput...)
(Svakako usporediti Hrvatski pravopis; 4. izdanje, 1996.)
Prijeglas
Što je prijeglas?
- promjena jednog samoglasnika u drugi pod utjecajem glasa ispred njega
- povijesno gledano, postoje tri prijeglasa
- sa suvremenoga je gledišta najznačajniji prvi;
samoglasnik o prelazi u e iza nepčanika, c, št, žd i r
more, prištevi, daždev, miševi, noževi ...
Drugi se prijeglas odnosi na zamjenu staroga jata glasom i ispred o i j: htio, smio... Ondje gdje ne dolazi o iza jata ostaje je: htjela, smjela...
Glasovna promjena koja je nastala zbog fonotaktičkih pravila u starijim razdobljima hrvatskoga jezika.
U suvremenom se jeziku prijeglas zadržao samo u (nekim) oblicima nekih riječi pa više nema vrijednost fonotaktičkoga zakona; zadržao se u nekim padežnim oblicima imenica muškog i srednjeg roda, u nekim padežima zamjenica i pridjeva muškog i srednjeg roda
Oblici riječi u kojima se prijeglas ostvaruje u suvremenom hrvatskom jeziku:
- instrumental jednine imenica muškoga roda
mačem momkom
panjem nosom
novcem zecom
morem žarom
Odstupanja:
1. – imenice na -ar mogu imati dva nastavka; -om i –em
(gospodar, novinar...)
2. Imenica put može glasiti putom i putem.
2.1. - kada stoji bez prijedloga – putem; On mirno ide svojim putem.
- kada je imenica s prijedlogom - putom; Cesta ide usporedo sa starim putom.
2.2. – kada je značenje konkretno: -om/-em
- kada je značenje preneseno: - em
2.3. - u množini: -ovima
3. Razjednačenje ili disimilacija samoglasnika
- nije kontaktna nego distaktna promjena – samoglasnici nisu u dodiru
- ako je ispred nepčanika e, iza nepčanika je nastavak –om, većinom u dvosložnih imenica
*ježem > ježom
*padežem > padežom
*Bečem > Bečom
*zecem > zecom
- imenice na –telj ne podliježu razjednačenju (neprijateljem, učiteljem ...)
Do razjednačenja ne dolazi niti ako je ispred nastavka više od dvaju slogova:
petrolejem, ravnateljem...
2. – duga množina imenica muškog roda – alterniraju infiksi -ov/-ev:
kraljevi cvjetovi
panjevi tipovi
zečevi šumovi
očevi hrastovi
3. Imenice srednjega roda
N = A = V selo - polje
I jd. selom – poljem
4. Zamjeničko-pridjevna sklonidba muškog i srednjeg roda
N jd. toplo - smeđe
lijepo - vruće
G, D, L jd. smeđega, smeđemu, o smeđem – toploga, toplomu, o toplom
Ima morfoloških kategorija koje ne provode prijeglas, npr.:
- vokativ jd. imenica ž. roda (dušo, ptico, Ružo...)
- instrumental jd. imenica ž. roda (dušom, Ružom...)
- D, L, I jd. pridjeva, zamjenica i brojeva ž. roda (gorućoj, gorućom, mojoj, mojom, trećoj, trećom...)
- imenica kukavica (kukavice / kukavico)
Kad se u drugoj polovici XIX. stoljeća, zahvaljujući u prvom redu djelatnosti njemačkih autora iz Leipziške škole, proučavanje jezika profiliralo u samostalnu znanstvenu disciplinu, nije to moglo ostati bez utjecaja na cjelovitost onoga što se dotada zvalo filologija, utoliko prije što se, s druge strane, i naraslo zanimanje za povijest i kritiku književnih djela također postupno usmjerilo pravcem posebne znanstvene discipline - znanosti o književnosti. Taj filološki rascjep nije, dakako, mimoišao ni hrvatsku filologiju čiji su tadanji protagonisti jednim dijelom školovani doslovno u Leipzigu ili u suglasju s postavkama nauka tada neupitno vodeće škole kojoj je Leipzig bio središtem i za koju se u međudobi ustalio inicijalno anegdotalni naziv mladogramatičari (njem. Junggrammatiker). Vodeći su pripadnici te škole Karl Brugmann (1849.-1919.), Berthold Delbruck (1842.-1922.), August Leskien (1840.-1916.), Hermann Osthoff (1847.-1919.), Hermann Paul (1846.-1921.), Otto Behagel (1854.-1936.). Glavne su postavke te škole: autonomnost glasovne razine jezika, nauk o beziznimnosti glasovnih zakona, zanimanje za sklonidbenu problematiku, u proučavanju fokusiranje pojedinca a ne jezičnoga sustava, historizam, analogija. Utjecaj je mladogramatičarske škole potkraj XIX. i u početku XX. stoljeća, kad su njezini protagonisti bili sve manje mladi, a sve više gramatičari, bio tako jak da je poznati francuski jezikoslovac Andre Martinet jednom napisao daje europsko jezikoslovlje u ono vrijeme bilo "njemačko poduzeće". Što su se jače profilirali jezikoslovlje i znanost o književnosti, bilo je između njih sve manje dodira, pa su uskoro postali vrlo rijetki znanstvenici koji bi se bavili i jezikoslovnom i književnoznanstvenom problematikom čuvajući tako bar obrise negdanje jedinstvene discipline - filologije. Nestalo je, dakle, filologa, a pojavili su se jezikoslovci i stručnjaci za znanost o književnosti (njem. Literatunvissenschaftler). Rekoh, izravni i jasni odjeci takvih kretanja uočljivi su i u kroatistici u kojoj od početka osamdesetih godina XIX. stoljeća traje neupitna dominacija hrvatskih vukovaca. Dobro raspoređeni na svim važnijim položajima (u politici, znanosti i visokome školstvu), s jakim političkim osloncem, ostavljali su malo prostora drugačijim pogledima, a još manje svojim eventualnim kritičarima. U takvim se prilikama u hrvatskoj filologiji na početku XX. stoljeća pojavio Marijan Stojković, autor kojega s pravom možemo nazvati filologom, jer se osim za hrvatski jezik i njegovu prošlost zanimao za hrvatsku nacionalnu, kulturnu i crkvenu povijest, za književnost, narodoznanstvo i folklor, za uređenje školstva. Stojković je rođen 9. rujna 1879. u Podgori u koju su njegovi preci, kao što sam dokazuje, pristigli u drugoj polovici XVIII. stoljeća. Pučku je školu polazio u rodnome mjestu, a klasičnu gimnaziju u Splitu. U Zadru je započeo studij bogoslovlja, da bi potom na sveučilištu u Grazu studirao slavistiku kao glavni i klasičnu filologiju kao sporedni predmet. Kod profesora Matije Murka na gradačkom je sveučilištu doktorirao iz slavenske filologije napisavši i 15. veljače 1908. obranivši disertaciju o životu i djelu Bartola Kašića. Godinu dana poslije u Grazu je položio profesorski ispit. Iste (1909.) godine počeo je kao suplent raditi u Zadru na državnoj gimnaziji s hrvatskim nastavnim jezikom, na kojoj je potom profesor sve dok god. 1921. Zadar Rapallskim ugovorom između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije nije pripao Italiji. Nakon toga je profesor na Tehničkoj srednjoj školi u Ljubljani odakle je, na vlastiti zahtjev, god. 1935. premješten za profesora na Prvu (donjogradsku) klasičnu gimnaziju u Zagrebu. U rujnu 1941. Stojković je "pridieljen na službu u Državni ured za jezik" ("Narodne novine", 211/1941.)- Umirovljenje god. 1944. Nakon što je JAZU god. 1948. obnovila rad na Rječniku hrvatskoga ili sipskoga jezika, koji je zastao 1938. nakon smrti Tome Maretića, Stojković je do 1958. radio kao obrađivač građe obradivši za to vrijeme preko 1200 tiskanih stranica, po čemu pripada najplodnijim obrađivačima koji su radili na tome leksikografskom djelu. Preminuo je u Zagrebu 10. travnja 1965. U Stojkovićevoj se stručnoj i znanstvenoj djelatnosti ocrtava nekoliko tematskih krugova. Prvi su krug vrijeme, život i djela znamenita isusovca Bartola Kašica (lat. Bartholomaeo Cassio; Pag, 15. kolovoza 1575. - Rim, 28. prosinca 1650.). Kad se Stojković poduhvatio opisati život i djela Bartola Kašića, znatan je dio Kašićevih djela bio teže dostupan i/ili u rukopisu. Kroatistička znanja o Kašiću kao i o vremenu i opsegu crkvene obnove u hrvatskim zemljama bila su neusporedivo skromnija i nepouzdanija od onih s kraja istoga stoljeća, navlastito nakon što su od početka devedesetih godina upravo Kašić i njegovo djelo postali jednom od velikih tema podjednako jezikoslovne i književnopovijesne kroatistike. U rukopisu je ostala i Kašićeva autobiografija Vita Bartholomei Cassii Dalmatae ab ipsomet conscripti et dono data a P. Raphaele Prodanello Ragusino P. Raphaelli Tudisio ex sorore filio ("Život Bartola Kašica koji je on sam napisao..."). Stojković misli daje svoj životopis, pisan u trećem licu, Kašić napisao 1650., posljednje godine svoga života, ali su kasniji istraživači skloniji vezati je za god. 1649. Životopis, koji je god. 1940. na latinskom izdao i bilješkama popratio Miroslav Vanino D. 1., sadrži obilje zanimljivih i važnih podataka historiografske vrijednosti o krajevima kojima je Kašić prolazio i u kojima je boravio (o Dubrovniku, Bosni, Slavoniji, Srijemu, Beogradu), a po mnogim se pojedinostima pretpostavlja da nije pisan samo "iz glave", po sjećanju nego i po nekim dokumentima i bilješkama. (Upravo su ti podaci bili jakim poticajem da se Kašićev životopis prevede na hrvatski i izda u dva izdanja različitih naslova: Putovanje slavenskim zemljama, 1987. i Život Bartola Kašića, 1999.) Naravno, više zbog podataka iz "osobne povijesti" Kašićeve Stojković je za okosnicu svoje studije o Bartolu Kašiću uzeo upravo njegovu autobiografiju oko koje slaže i ponešto komentira ostale podatke, događaje i imena važna za poznavanje njegova života, djelatnosti i djela. Temi Kašić posvetio je Stojković još nekoliko radova koji se u ovom izboru donose uprvome dijelu ("Vrijeme i djelo Bartula Kašića"). Ti radovi, kao i njegova disertacija, unatoč činjenici što su u međudobi u koječemu deaktualizirani i/ili demantirani, potvrđuju kako je Stojković bio svjestan iznimne važnosti Bartola Kašića za hrvatsku gramatikograflju, književnost i kulturnu prošlost, ali i, suvremenim nazivljem rečeno, za standardizaciju hrvatskoga jezika. Taj bi doprinos posigurno bio neusporedivo veći da Kašićev prijevod Svetoga pisma, nakon mnogih peripetija, nije ostao u rukopisu, nego da je bio objavljen onda kad je dočet (a ne tek god. 1999.)! Mjestimična Stojkovićeva danas neobična leksička i terminološka rješenja, kao i neke stavove ne samo iz radova o Kašiću, danas treba promatrati i ocjenjivati u kontekstu društvenih i stručnih prilika kad su nastajali. Drugi su važan dio Stojkovićevih stručnih preokupacija radovi koje je objavljivao u "Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena" JAZU. To su većinom, duži ili kraći, radovi iz narodoznanstva: "Sito i rešeto u narodnom vjerovanju", "Nastačilo, stačilo, svatovski član", "Poljubiti babu...", "Komoštre" ("Zbornik", knj. XXVII.), "Čudo od kokota" (knj. XXVIII"), "Rog", "Pojas" (knj. XXIX.), "Obuća", "Sretni i nesretni dani", "Staćilo, staćel ili stačilo" (knj. XXX.), "Stati na nogu" (knj. XXXII.). Uz te ima radova o djelima usmene narodne književnosti ("Tri hrvatske narodne pripovijetke", knj. XXXII.; ((Narodne pripovijetke Bunjevaca", knj. XL.), o starim hrvatskim ljekarušama (knj. XXXI.), pa sitnijih "historijskih priloga" (knj. XXXVII.)- Kako su narodna vjerovanja, običaji i pjesme povezani s jezikom u kojem se oblikuju, ima među tim Stojkovićevim prinosima i takvih koji su zanimljivi jezikoslovcima, npr. rad "'Oposun' 'naoposun' i trokratno 'naoposuno kretanje'" (knj. XXVII.). (Isto vrijedi i za članak "Prokleta Irudica", objavljen u "Nastavnom vjesniku", koji je ovdje uvršten među jezične savjete, preporuke i zanimljivosti.) U "Zborniku" je Stojković objavio i portret prerano preminulog Ivana Lovrića (knj. XXVII.), dok je portrete don Mihovila Pavlinovića i svoga gradačkog profesora Matije Murka objavio u "Ljetopisu JAZU" (knj. XLVI. i LIX.). Ipak, najopširniji rad koji je Stojković objavio u "Zborniku" posvetio je svomu rodnom mjestu i zavičaju: "Podgora u XVII. stoljeću" ("Zbornik", knj. XXIX., sv. 1., str. 95-145; objavljeno i kao poseban otisak: Zagreb, 1933.).To je, zapravo, mala monografija o Podgori koju njezin podnaslov ("Obiteljske i demiotične crtice od 1621 do 1730 godine") jasno tematski omeđuje. Iz niza "demiotičnih" izdvajamo podatak da su Stojkovići "u Podgori otprilike od g. 1770." (str. 144). Nešto je pozornosti posvećeno jeziku (str. 105-107), a donosi se i nešto onomastičke građe (popis starijih podgorskih prezimena, str. 122-139). Nakon što je srpski književni povjesničar i političar Jovan Skerlić održao i objavio svoje predavanje o jezičnom i grafijskom ujedinjenju Hrvata i Srba ("Istočno ili južno narečje?", 1913.), pokrenuta je u "Srpskom književnom glasniku" anketa o tim pitanjima u kojoj je sudjelovalo i nekoliko hrvatskih jezikoslovaca i književnika. Niz tada mladih hrvatskih književnika počeo je pisati ekavski, što je, naravno, potaknulo različite jezične, pravopisne i slovopisne nedoumice. Upravo u tom se kontekstu pojavljuje Stojkovićev članak "Jedna književnost" (1918.) u kojem, odgovarajući na neodrživa stajališta Ivana Krnica o hrvatskom jeziku i pišući o načinima kako se u prošlosti pokušalo riješiti pisanje refleksa "jata", iznosi prijedlog fra Gabre Puratića, prireditelja Kačićeva "Razgovora ugodnog", da se svi refleksi "jata" pišu slovom e s točkom (e). Premda se ubrzo Stojković ogradio od tvrdnje da bi to bio njegov prijedlog za rješenje aktualne hrvatsko-srpske (i)jekavsko-ekavske fonološko-grafijske dvojbe ("Jedno razjašnjenje"), ipak je činjenica da je njegovo aktualiziranje Puratićeva prijedloga bar dijelom potaknuto spomenutim dvojbama, a ne (samo) željom da se doradi hrvatski latinični slovopis. Kad su se nakon atentata u Marseillesu (9. listopada 1934.) i očekivana popuštanja stega šestosiječanjske diktature u Hrvatskoj počele stjecati koliko-toliko povoljnije prilike za slobodniji razgovor o hrvatskome jeziku, njegovu pravopisu i njegovu društvenom položaju, nastojanjem posebnoga odbora, čiji je član bio i Marijan Stojković, u Zagrebu je 1936. osnovano Društvo Hrvatski jezik. Pravila toga Društva Savska je banovina odobrila 17. veljače 1937. Iz 2. članka pravila doznaje se da je Društvu svrha "njegovanje hrvatskoga jezika, t. j. njegovo unapređivanje, čuvanje njegova duha i nastojanje oko pravilne njegove upotrebe na svim područjima govora i pisanja". Nakon odobrenja pravila, 6. lipnja 1937. izabrano je vodstvo Društva (predsjednik Tomo Matić, potpredsjednik Stjepan Ivšić) u kojem je Stojković jedan od triju odbornika. Kako bi te svoje ciljeve što uspješnije ostvarivalo, Društvo je kao svoje stručno glasilo pokrenulo časopis "Hrvatski jezik" (urednik Stjepan Ivšić). Prije "Hrvatskoga jezika" Stojković je (uglavnom u "Nastavnom vjesniku") iz jezikoslovne kroatistike objavio više kraćih savjetodavno-problemskih članaka u kojima nije uvijek zagovarao rješenja koja je prihvatila kasnija hrvatska jezična praksa (o riječima za podušje, o posvojnim pridjevima od vlastitih imenica na -ina, o zamjenici čigovlčihov). U "Hrvatskome jeziku" Stojković je objavio tri kraća, u skladu s temeljnom orijentacijom časopisa, savjetodavna članka ("Što ili šta?", "'Kamo ćemo danas?' mjesto 'Kuda ćemo danas?'" i"'Svijet posta po njemu'" mjesto 'kroza nj'"). Preporuke iz tih članaka uglavnom su izdržale kušnju proteklih desetljeća. Posebno je važno što je Stojković pravodobno upozorio Nikolu Andrića i Isu Velikanovića kako bi bilo pravilnije i bolje da se njihov tada najavljivani slikovni rječnik umjesto "Šta je šta" (Zagreb, 1938.) zove "Što je što" ili bar "Što je šta". Andrić i Velikanović nisu ga, nažalost, poslušali. Časopis "Hrvatski jezik",zakojisunekioduševljeni suvremenici isticali da je potreban svakomu tadanjem hrvatskom inteligentu "kao korica kruha", postao je vrlo brzo neredovit tako daje jedino njegovo godište trobrojem 8-9-10 s mukom kompletirano tek u početku god. 1940.! S obzirom na činjenicu da potreba za stručnom skrbi za hrvatski jezik nije nestala, preuzeli su je pripadnici Pokreta za hrvatski književni jezik u okviru kojega je npr. Kruno Krstić objavio članak "Hrvatski književni jezik" ("Obzor", 51/1940.) a Petar Guberina "Hrvatski jezični osjećaj i srpski jezični osjećaj" ("Obzor", 69/1940.). Ta su dvojica autora izradila i Rječnik razlika između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika (Zagreb, 1940.). Kako su tada neki osporavali i naziv hrvatski jezik i postojanje hrvatskoga jezičnog kontinuiteta, kao protudokaz napisao je Stojković opširan i dokumentiran članak "Oko hrvatskoga jezika" (1940.). Šest i pol desetljeća poslije, a bez dostatna poznavanja sudbine i položaja hrvatskoga jezika u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca / Jugoslaviji, možda bi se netko mogao upitati o smislu Stojkovićeva nabrajanja autora, naslova i godina (stoljeća). U ono vrijeme, međutim, sve je prije negoli zališno bilo konstatirati npr. da je naziv "hrvatski" "zajezik naroda hrvatskoga... posvjedočen za sve staro historijsko područje hrvatsko", dotično da je "utemeljen na prošlosti, tradiciji i sadašnjosti i danas sačuvan na cijelom području". Dokumentirati tu dubinu stoljeća opstojnosti i povezanosti hrvatskoga naroda i njegova jezika unatoč svim ranim i kasnijim slavističkim nedoumicama, vrludanjima i zabludama - to nije bio nimalo lak zadatak koji je Stojković, s obzirom na ondanje prilike, s uspjehom izvršio. Nakon što je proglašena Nezavisna Država Hrvatska, pitanje koncepcije pravopisa hrvatskoga jezika našlo se na istaknutom mjestu jezične politike nove vlasti. Budući da je, uz ostale radove, opširnim osvrtom na šesto izdanje Brozova Hrvatskoga pravopisa (Zagreb, 1915.) u redakciji Dragutina Boranića očitovao svoju zainteresiranost za pravopisna pitanja, zajedno s Blažom Jurišićem, Franjom Ciprom, Nikolom Rončevićem, Josipom Mišićem, Krunom Krstićem i Ljudevitom Jonkeom Marijan je Stojković imenovan u pravopisno povjerenstvo koje je zasjedalo od polovice listopada do polovice prosinca 1941. i na kraju većinom glasova zaključilo da pravopis hrvatskoga jezika ima ostati fonološki, otprilike onakav kako je modificiran u Ministarskoj naredbi o hrvatskom pravopisu (objavljena 23. lipnja 1941.). Stojković se s takvim zaključkom većine nije suglasio. Stoga je svoje razloge za morfonološki koncipiran pravopis hrvatskoga jezika iznio u posebnom elaboratu ("Odvojeno mišljenje") koji je u kroatistici ostao nepoznanicom sve do početka devedesetih godina XX. stoljeća (v. "Jezik", god. XXXIX.). Poznato je da se vrhovni politički autoritet tada priklonio morfonološkom ("korienskom") pravopisu, a taj je zahtjev jasno formuliran Zakonskom odredbom o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu (objavljena 14.kolovoza 1942.). U skladu s tom odredbom obustavljen je rad na fonološki koncipiranu Hrvatskom pravopisu Franje Cipre, Petra Guberine i Krune Krstića, a u Hrvatskom državnom uredu za jezik kao privremeni pravopisni priručnik izrađeno je Koriensko pisanje (priredio A. B. Klaić; dva izdanja 1942.). Za prelazak s fonološkog na "korienski" pravopis određeno je šestomjesečno prijelazno razdoblje koje je započelo 1. srpnja 1942. Kad je 1. siječnja 1943. "korienski" pravopis postao obvezatnim (službenim), Marijan Stojković oglasio se člankom "Hrvatski pravopis" u kojem, s argumentacijom i podacima iz "Odvojenog mišljenja", dokazuje da je uvođenje "korienskog" pravopisa povratak hrvatskoj pravopisnoj tradiciji nasilno prekinutoj narudžbom i uvođenjem fonološki zasnovana Hrvatskoga pravopisa Ivana Broza (1. izdanje 1892.). Stojković u zaključku toga članka doslovno veli: "Tko danju i noću, tako govoreći, prevrće listove prvih autentičnih izdanja hrvatskih književnika, može se lako uvjeriti, da su pisana po korienskom pravopisu, da se sasvim lako i gladko čitaju, uvjerit će se, da se ponovnim uvodjenjem korienskoga pravopisa nije učinio skok u strano, nepoznato i tudje, nego da su se Hrvati vratili na svoju starinu i na svoju pismenu predaju." Nakon drugoga svjetskog rata Stojkovićeva je stručna djelatnost znatno manjega opsega. Uz to što je kao obrađivač predano radio na Akademijinu Rječniku, objavio je nekoliko jezikoslovnih radova (u "Jeziku", "Filologiji", Radu JAZU). Medu tim je radovima najopširnija rasprava O naglasku glagolskih imenica, mladogramatičarski (pre)izdašna u oprimjerivanju i s prijedlozima za koje je i u vrijeme objavljivanja moralo biti jasno da neće biti prihvaćeni. U Stojkovićevu je raspravljanju o prozodijskim pitanjima, naime, sputanost vukovskim, dotično Daničićevim postavkama bila vrlo jaka i od nje su i on i hrvatska (vukovska) normativistika sporo i vrlo nevoljko odustajali ne uočavajući (ili ignorirajući) jaz stoje rastao između njihovih propisa i stvarnog stanja u hrvatskoj standardnojezičnoj (napose prozodijskoj) praksi. Filološka djelatnost Marijana Stojkovića trajala je duže od pola stoljeća. Iako su ovdje spomenuti njegovi radovi o Bartolu Kašicu, o hrvatskom jeziku, pravopisu i narodoznanstvu, Stojković je pisao i o drugim pitanjima, npr. o osuvremenjivanju školstva ("Moderna humanistička srednja škola", "Hrvatska njiva", II.), o nekroatističkim temama ("Fichte i njemačka narodnost", "Hrvatska njiva", I.), priredio je Ovidijeve pjesme i dr. Djelujući kao srednjoškolski profesor, a ne u znanstvenim ustanovama ili na sveučilištu, ostavio je za sobom tematski raznoliko djelo u kojem jasno pulsiraju svi prijelomi i zaokreti koji su u prvoj polovici XX. stoljeća imali utjecaja na hrvatski jezik i pravopis, a u tim je događajima i sam sudjelovao. Možda su upravo zbog toga hrvatski filolog Marijan Stojković i njegovo djelo u četiri desetljeća nakon njegove smrti tako uspješno potisnuti na marginu jezikoslovne kroatistike, a odatle do zaborava vrlo je kratak put. Kao zapreka njegovu prelaženju sastavljena je i priređena ova knjiga radova iz jezikoslovne kroatistike, jer nedavnu povijest hrvatskoga jezika (i jezikoslovne kroatistike) nije moguće cjelovito sagledati bez vrijednih, a pomalo zaboravljenih prinosa kakvi su i prinosi Marijana Stojkovića.
Marko Samardžija
I ona "promjena jednačenja suglasnika po mjestu ili po načinu artikulacije ..." Zbunj. Zar to nije palatalizacija? (prelazak zadnjenepčanih suglasnika k, g, h<>č, ž, š ?) |